Vi koji ulazite, ostavite svaku nadu !

19.10.2007.

osjećaj novopečenog brucoša :

Ko zna - zna, ko ne zna, nikad znati neće ...

Ko je shvatio - shvatio, ko nije shvatio, nikad shvatiti neće ...

Ko je jamio - jamio, ko nije jamio, nikad jamiti neće ...

Ko je pokosio - pokosio, ko nije pokosio, nikad pokositi neće ...

JA - vjeciti optimista

Objavio/la autarkes u 23:26, 6 komentar(a), print, #

11.09.2007.

Narodnjak ante portas !

Poprilično je kasno za moj želudac, ali on je uporan i muči evo već desetak minuta. Skoknem do frižidera, Yogsi ( banana + jabuka + žitarice = odlično!), rok trajanja: 11.9.2007. ; 22:17; O ne, rok mu je istekao prije 60 sekundi. Šta se može... Cvrknem ga na brzinu. Pojedem kesicu badema, jednu crnu kiflu i red čokolade za kuhanje. Sve to zalijem Jevrejskom lajt kolom. Ma ne može bolje ...

Obično mi je do sada ovaj mali prostor u tehnološkom univerzumu zvanom «Internet», služio za prosipanje svojih gluposti koje samo ja volim nazvati kreativnost i imam ih pravo nazvati kako god želim. Nisam baš voljna da dijelim svoj život sa svim stanovnicima ovog univerzuma koje put dovede do ovog mjesta. A i to bi baš izgledalo nekako patetično, zato i mrzim «dnevnik-blogove» za šta je ustvari ovo mjesto i namijenjeno. Čisto onako da napakosim sebi a i vama, u gornjem pasusu sam vam iznijela trenutno stanje mog stomaka. Trenutno stanje mog razuma je prohladno sa mjestimičnim padavinama. Ako šta padne, neće ni vas zaobići ...

Ovaj post je pravi narodnjak ... znate ono, samo da vam se javim da sam živa, i da pozdravim Hugu, Hugolinu i male Hugiće.

Objavio/la autarkes u 22:21, 13 komentar(a), print, #

24.08.2007.

Ovo je priča koju vrlo rado pričam ...

~ ~

~ ~ ~

~ ~ ~ ~

There’s room at the top of the stairs
Every night I’m drawn up there
There’s a girl in the mirror
Her face is getting clearer
Young child won’t you tell me why I’m here?

Volim priče. Volim ljude koji znaju pričati priče. Volim biti okružena ljudima koji znaju pričati priče. Voljela bih da i ja znam pričati priče. Ali ja ne znam ispričati ni prokleti vic da se ljudi nasmiju. Ali, ima tu jedna priča. Tu u mojoj glavi. Priča koja se sama priča. Ima tu jedna djevojka koja jako liči na mene. Fizički. U toj priči ta djevojka zna pričati priče. I samo zbog toga joj zavidim. Inače nije ništa posebno. U toj priči djevojka priča najčudnije i najbolje priče. Njene rečenice su duge, sa puno zareza, ali ne dopuštaju ti da izgubiš nit. Volim takve priče. Te priče nisu ni kratke nisu ni preduge, onako taman. Volim takve priče. U tim pričama nema puno likova, najviše pet, i oni ne pričaju. Volim takve priče. To su priče u kojima nema ponavljanja. Volim takve priče. To su priče sa puno lijepih opisa koji nisu tu bezveze. To su priče gdje svaka sitnica nešto znači. To su priče u kojima nema stranih riječi. To su priče pričane jednostavnim jezikom, svima lahko razumljivim. To nisu komične priče ali su prožete nečim simpatičnim, čak i one najtužnije. To nisu ljubavne priče, takve baš i ne volim. To nisu uvijek priče sa sretnim krajem. To su obične priče o neobičnim stvarima. Volim takve priče. I baš zbog toga ja nikad neću naprisati priču kakvu volim. Zato što će djevojka iz priče u mojoj glavi uvijek imati bolje priče od onih mojih. Ne tražim od vas da ovo razumijete. Mislim da čak i nećete. Nemojte ovo pogrešno shvatiti, ne vrijeđam vas, niti vas podcjenjujem. To je samo zato što ja jednostavno ne znam dobro pričati priče. Niti prenijeti priče koje priča djevojka iz priče u mojoj glavi.

Objavio/la autarkes u 11:59, 13 komentar(a), print, #

22.08.2007.

treba da se čisti

Jutros sam naumila otići na novinarsku projekciju jednog od talmičarskih filmova, nemam pojma kojeg. Naumih i oprati kosu u 6.30, osušiti, fenirati do 7.00, spremiti se do 7.30, popiti kafu sa rođakom i mamom do 8.00, dangubiti do 8.15 i tada otprilike krenuti da bi stigla u 9.00 kupiti kartu i čekati projekciju do 10.00. Neshvatljivo sam uživala u ovom ludom planu, čak sam imala u sebi neku dozu nestrpljenja, ko će ga znati ... Ustanem oko 7.00 u snu odlučivši ne oprati kosu, spengati neku punđicu, sve nešto jedva ... baš sam se osjećala nekako, da prostite, posrano. I tako i bi. Osjećaj ne vara, a ni wc šolja. Batali sve planove, ostani kući ležati i zalijevati dvopek čajem od šipurka nasutog u flašicu Jane sa pipicom, da bude u slast. Neki slab osjećaj, malo pa malo zadrijemam, pa se trznem, pa sve tako. Sjetih se Hemonovog univerzuma i njegovog Alfonsa Kaudersa, pročitam sa užitkom, volim ga.

Alfonso je legenda.

Alfonso je svojevremeno govorio «Čudni su putevi mokraćni», kako je samo u pravu.

Alfonso je puštao vjetrove koji nisu bili ljudskog porjekla i otprilike su zvučali

«pffuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuummmmmmmmmmmmmmiuummmmmhhshg» što kasnije zabilježi i Gavrilo Princip.

Alfonso je rekao: «Ja sam ja, sve ostalo su priče!»

Alfonso je rekao Evi Braun : «Nije sve u novcu, nešto je i u zlatu.»

Alfonso je rekao Ivu Andriću : « Čvrst sistem postoji još samo u glavama luđaka. U glavama ostalih je haos, kao i oko njih. Možda je umjetnost jedan od zadnjih džepova otpora haosu. A možda i nije. Koga briga.»

Pa opet malo zakunjah ...

A onda sam sanjala stepenice. Gazim tim stepenicama bez prestanka, gore, penjem se do umora, do besvijesti. Velika odlučnost u svakom mom koraku, neka potpuna predanost, preciznost pokreta kakvu samo u snu zatičemo. Graškice znoja spuštaju se niz moje lice, magla na očima dok se borim sa beskonačnim stepenicama. Trošim se, topim. A stepenicama nema kraja...

Ostala je samo tajna džema od malina...

Objavio/la autarkes u 22:57, 6 komentar(a), print, #

15.08.2007.

Voila, mon ami ...

Pustih neke stare pjesme koje sam voljela čuti nekada, i začudih se što sada zaboravljam što su mi tada bile toliko drage. Dok ih slušam, žudim za onim starim osjećajem, poletom misli, nečim lijepim što mi je tada bilo dovoljno, ali teško ... utjehu pronalazim u tepsiji tek ispečene jabukovače sa dodatkom cimeta i oraha ... neke su pjesme neprolazne, ali ja sam čovjek ...

Jer godine su stisle, i nisi više za sve ...

neki dijelovi mog života već počinju nalikovati na ispražnjene dvorane pregoleme palače u kojoj osiromašeni vlasnik stanuje u samo nekim odajama

I jeste, stisne me grlo kad se vrate sjećanja ... u pravu si, izbor je bio moj, nema kajanja ... sada malo dalje vidim i malo, malo više znam ... ali ... nisam uvijek sasvim sretna kad se pogledam ... samo snovi teku uzvodno.

Malo žute za sunčan dan ...

...u najljepšu pjesmu nosi me

gdje je zaborav ...

zapjevaj

nije važno šta znači

Objavio/la autarkes u 22:40, 8 komentar(a), print, #

14.08.2007.

ah, mais la vie est belle

Moja priča nije duga, nije ni poučna, ustvari nećete imati nikakve koristi ako je pročitate, ali ja ipak hoću da zabilježim svoje postojanje. Rodio sam se jučer. Ne znam kojoj hordi, rodu, plemenu, narodu, naciji pripadam, ali znam da postojim. Ne znam ni koje mi je ime, ali znam da me zovu ŽuLj, iako bih ja volio da se zovem Arči. Ne znam ni ko me rodio, ni kojim sam putem nastao, ali sigurno znam da me roda nije donijela. Živim u desnom neboderu moje vlasnice, koja ima još jedan isti takav lijevi, i živim u najvećem stanu, od ukupno pet stanova koji se nalaze na desnom neboderu (a isto toliko se nalazi i na lijevom).

Čuo sam od gazdarice da je neobična pojava da se moji rođaci nastanjuju na tom najvećem prostoru, u najkomotnijem i najluksuznijem stanu (mora da smo mi neka sirotinja). Inače ta gazdarica i nije neka loša osoba, često me češka, miluje, kupa, maže najfinijim kremicama (izgleda da joj se sviđam). Načuo sam da je moja majka vjerovatno neka teta koju zovu Japanka, što znači da smo iz Japana ( baš smo se naputovali). Ali rekli su mi i to da me mama napustila čim sam se rodio i neće se vraćati dok ja ne umrem ( mi smo neka vrsta kratkog života). Sve nešto mislim, ma i nije mi žao, nisam se lijepo osjećao dok sam bio u njenom stomaku. Uglavnom, moj dosadašnji život na Zemlji je jako ugodan, ne mogu se požaliti, ali sam se nesretno zaljubio (mislim da se gazdarici ne dopadam). Od jutros stalno govori « kada će ovaj ŽuLj više nestati» ( a jučer nam je tako bilo lijepo ). Više puta na dan mi kaže kako sam dosadan, ne znam šta to znači, ali sudeći prema njenom glasu vjerovatno nije pozitivno. Večeras već razmišljam da se iselim odavde, ali osjećam da nemam snage. Mislim da mi se bliži kraj.

Usnit ću još ovu noć, a ujutru je i meni novi dan i nova nafaka.

Objavio/la autarkes u 22:45, 6 komentar(a), print, #

09.08.2007.

intermezzo

O svojim strahovima ne pričamo, a i ako se usudimo pričati i ako previše o njima razmišljamo, počinju nam se činiti kao neizbježna sudbina. Istina je da ako čovjek sebi u glavu utuli da ima neku boleščugu, on na kraju dobije tu istu od koje nije bolovao kad je tek počeo misliti na nju. Dakako, sve je to na psihološkoj bazi. Čovjek je sam sebi ubica, ubiće se prije ili kasnije, od ovog ili od onog. Ako stalno mislimo na nešto loše, na ono najgore, rijetko kad nas to i zaobiđe (iako nas je možda htjelo poštedjeti). Niko ne može nikome natovariti tolike muke na vrat kao čovjek sam sebi.

Ali sve mi se čini da ima neka utjeha u svemu tome. Čovjek kada zaista dođe do samoga dna, u njemu se stvori nekakvo olakšanje, rastereti se skoro do uživanja, jer tada postaje potpuno svjestan da je konačno stvarno na samo dnu, da dolje ispod njega nema ništa, da su se njegove sumnje obestinile. Toliko je pričao o tome da će da propadne, da ima neku bolest, da mu žena ima ljubavnika i slično, I na kraju kada je sve tu, on može to da podnese i što je još veće čudo izgleda kao preporođen (naravno ako prije toga nije umro od neke od onih bolesti koje je njegov bolesni um natovario na njegov, do tada, zdrav organizam). Mozak je moćna stvarčica, ako je u pravim rukama i ako se podlegne pravim tretmanima. Ali ljudi su neprestano glupi i nesretni, a obično takvi su i vrlo uporni, što je šteta za čovječanstvo.

Jeste znali da je 75 % naših intelektualnih napora tek presipanje iz šupljeg u prazno.

Ako niste znali, sad znate ...

Ne znam što sam vam ovo ispričala, ali uglavnom ne može da škodi. A ono što ne škodi, za nešto koristi, zar ne ?

Objavio/la autarkes u 23:05, 7 komentar(a), print, #

08.08.2007.

jeune squelette

Nebo je bilo brončane boje, baš kao kod Homera.

Izgledalo je ljutito.

Ravnodušno.

Spram radosti i nevolja ljudskih.

A Sunce.

Polahko je nestajalo.

Baš kao da ga se sve ovo dolje ne tiče.

A vjetar.

Razbuktavao vatru i donosio nemir.

A kiša.

Svađala se sa oblacima.

A ja.

Sanjala život.

Objavio/la autarkes u 23:05, 5 komentar(a), print, #

07.08.2007.

ja znam na čemu sam, ali ne mogu razabrati ... na čemu si ti ?

Muškarci će se, dok je svijeta i vijeka, zaljubljivati u treptave, skvičeće i sisate, a žene u primitivne idiote ... tako veli neki ženski časopis.

Možda sam ponudila samo još jedan plijen proždrljivom vremenu ...

Objavio/la autarkes u 23:15, 5 komentar(a), print, #

05.08.2007.

Psycho monkey

Jednom je Šabo, kad su ga priupitali šta bi savjetovao čovjeku kojem želi dobro, rekao:

· da se svojim mišljenjem ne izdvaja među ljudima sa kojima živi i

· da ne govori uvijek ono što misli.

Meni se čini da sam ja jedan sasvim običan čovjek, pa zašto sam onda drugačija?

Jedne noći, kad su me morile vrućina i nesanica, a obično negdje u to doba čovjeku na um padaju takva teška pitanja i obično u to doba on i pronađe najbolje odgovore, ali ga na nesreću baš tada nešto privuče mehkom jastučetu, pa on utone u snove, te se ujutru rijetko kada sjeća svojih misli prije spavanja, ili mu se čine tako budalaste i besmislene da pomisli da ih je snio, E baš te takve noći ja odlučih pronaći svog Malog Princa.

Stvari, ljudi, događaji oko mene, u posljednje vrijeme su se previše « uozbiljili » i ja se osjetih nekako staro, ali opet neugodno, strano, hm ... u najmanju ruku čudno. «Odrasli su jako čudni.» govorio je Egziperijev Mali Princ i naravno da je bio u pravu. Jako jako čudni ... Iako kažu da Egziperijevu knjigu treba pročitati 3 puta u životu, u njegovim ključnim razdobljima, ja sam još uvijek zadržana na onom prvom put. Možda je od tada prošlo sedam, osam godina, ali još uvijek se sjećam nekih stvari, i baš tu večer se prisjetih Malog Princa, i odlučih na nebu naći svoje odgovore, ako ih gore ne nađem možda su ipak u drugom čitanju.

Jedna zvijezda je sijala više od drugih. Ne znam baš razlikovati zvijezde, ali ova moja se otprilike nađe tako što izbacim glavu kroz prozor tako da mi bude u ravnom položaju u odnosu na tijelo ali opet zabačena u položaj prema gore, laktovi naslonjeni na štokove, oči gledaju desno i tačno tamo gdje se najduža grančica trešnje ispred moje kuće nagela u lijevu stranu, e baš tu, tu... tu ... vidite je ... e to je moja zvijezda ! Zar nije najljepša zvijezdica sa najjačim sjajem na čitavom nebu. Otkriću vam svoju malu tajnu, ali psttt ... nemojte nikome govoriti... na toj zvijezdi stanuje moj Mali Princ. Jeste, jeste ... te noći sam ga pronašla.Ugledala sam ga baš u trenutku kada je svoju ružu stavio pod staklo. Njegova je ruža jedinstvena, baš kao što je i moja zvijezda.

I moji odgovori su bili tu. Sjali su na maloj zvijezdici, i čekali da ih ja ugledam. Zašto sam ja drugačija? Zato što još uvijek shvatam zašto je toliko važno da Mali Princ stavi svoju ružu pod staklo, zato što u jednom crtežu gdje «ozbiljni» ljudi vide šešir, ja još uvijek vidim zmijskog cara koji je progutao slona a nije ga sažvakao, pa se sada ne može da kreće i spava punih šest mjeseci dok ga ne svari, zato što se još uvijek čudim nekim stvarima, ljudskim postupcima koji su «ozbiljnim» ljudima sasvim normalni, zato što se moje mišljenje razlikuje od njihovog, zato što uvijek kažem ono što mislim, zato, zato, zato ... zato što još uvijek nisam, ja ludi mali vrapčić pošla jastrogu u pohod ... a imam samo 18. godina i zamislite djevojčica koja je tek pronašla svog Malog Princa se upisala na fakultet, instituciju za «ozbiljne» ljude. Jastrog jede lude, hrabre, neobične vrapčiće samo ukoliko oni pokleknu i to dopuste. Ali ludi vrapčić može biti mudar i opstati u jastrogovom gnijezdu.

Pronašla sam svog Malog Princa i obećala sam mu da ću se potruditi da ostanem neobičan vrapčić, ali opet običan čovjek. Kako ? Odgovore dobijem svaki put kada potražim svoju zvijezdicu na nebu i mahnem malom dječaku zlatne kose. Možda nije loše da se ponekad poslušaju Šabini savjeti. Treba naučiti zašutjeti u pravom trenutku, treba naučiti razumjeti pravi trenutak i uvijek misliti jedan korak unaprijed. Eto, otkrila sam vam jednu tajnu koju mi je te večeri povjerio moj Mali Princ.

Napomenite me da idući put pitam Malog Princa, da li se moja ludost podudara sa ludošću drugih ljudi ???

... idući pravo ispred sebe, ne stiže se baš daleko ...

Objavio/la autarkes u 22:28, 2 komentar(a), print, #

Stariji postovi