možda se Čudo dogodi, mada sumnjam ...
~
~ ~
~ ~ ~
~ ~ ~ ~
Jutros sam naumila otići na novinarsku projekciju jednog od talmičarskih filmova, nemam pojma kojeg. Naumih i oprati kosu u 6.30, osušiti, fenirati do 7.00, spremiti se do 7.30, popiti kafu sa rođakom i mamom do 8.00, dangubiti do 8.15 i tada otprilike krenuti da bi stigla u 9.00 kupiti kartu i čekati projekciju do 10.00. Neshvatljivo sam uživala u ovom ludom planu, čak sam imala u sebi neku dozu nestrpljenja, ko će ga znati ... Ustanem oko 7.00 u snu odlučivši ne oprati kosu, spengati neku punđicu, sve nešto jedva ... baš sam se osjećala nekako, da prostite, posrano. I tako i bi. Osjećaj ne vara, a ni wc šolja. Batali sve planove, ostani kući ležati i zalijevati dvopek čajem od šipurka nasutog u flašicu Jane sa pipicom, da bude u slast. Neki slab osjećaj, malo pa malo zadrijemam, pa se trznem, pa sve tako. Sjetih se Hemonovog univerzuma i njegovog Alfonsa Kaudersa, pročitam sa užitkom, volim ga.
Alfonso je legenda.
Alfonso je svojevremeno govorio «Čudni su putevi mokraćni», kako je samo u pravu.
Alfonso je puštao vjetrove koji nisu bili ljudskog porjekla i otprilike su zvučali
«pffuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuummmmmmmmmmmmmmiuummmmmhhshg» što kasnije zabilježi i Gavrilo Princip.
Alfonso je rekao: «Ja sam ja, sve ostalo su priče!»
Alfonso je rekao Evi Braun : «Nije sve u novcu, nešto je i u zlatu.»
Alfonso je rekao Ivu Andriću : « Čvrst sistem postoji još samo u glavama luđaka. U glavama ostalih je haos, kao i oko njih. Možda je umjetnost jedan od zadnjih džepova otpora haosu. A možda i nije. Koga briga.»
Pa opet malo zakunjah ...
A onda sam sanjala stepenice. Gazim tim stepenicama bez prestanka, gore, penjem se do umora, do besvijesti. Velika odlučnost u svakom mom koraku, neka potpuna predanost, preciznost pokreta kakvu samo u snu zatičemo. Graškice znoja spuštaju se niz moje lice, magla na očima dok se borim sa beskonačnim stepenicama. Trošim se, topim. A stepenicama nema kraja...
Ostala je samo tajna džema od malina...
Pustih neke stare pjesme koje sam voljela čuti nekada, i začudih se što sada zaboravljam što su mi tada bile toliko drage. Dok ih slušam, žudim za onim starim osjećajem, poletom misli, nečim lijepim što mi je tada bilo dovoljno, ali teško ... utjehu pronalazim u tepsiji tek ispečene jabukovače sa dodatkom cimeta i oraha ... neke su pjesme neprolazne, ali ja sam čovjek ...
Jer godine su stisle, i nisi više za sve ...
neki dijelovi mog života već počinju nalikovati na ispražnjene dvorane pregoleme palače u kojoj osiromašeni vlasnik stanuje u samo nekim odajama
I jeste, stisne me grlo kad se vrate sjećanja ... u pravu si, izbor je bio moj, nema kajanja ... sada malo dalje vidim i malo, malo više znam ... ali ... nisam uvijek sasvim sretna kad se pogledam ... samo snovi teku uzvodno.
Malo žute za sunčan dan ...
...u najljepšu pjesmu nosi me
gdje je zaborav ...
zapjevaj
nije važno šta znači