beats by dre cheap

intermezzo

O svojim strahovima ne pričamo, a i ako se usudimo pričati i ako previše o njima razmišljamo, počinju nam se činiti kao neizbježna sudbina. Istina je da ako čovjek sebi u glavu utuli da ima neku boleščugu, on na kraju dobije tu istu od koje nije bolovao kad je tek počeo misliti na nju. Dakako, sve je to na psihološkoj bazi. Čovjek je sam sebi ubica, ubiće se prije ili kasnije, od ovog ili od onog. Ako stalno mislimo na nešto loše, na ono najgore, rijetko kad nas to i zaobiđe (iako nas je možda htjelo poštedjeti). Niko ne može nikome natovariti tolike muke na vrat kao čovjek sam sebi.
Ali sve mi se čini da ima neka utjeha u svemu tome. Čovjek kada zaista dođe do samoga dna, u njemu se stvori nekakvo olakšanje, rastereti se skoro do uživanja, jer tada postaje potpuno svjestan da je konačno stvarno na samo dnu, da dolje ispod njega nema ništa, da su se njegove sumnje obestinile. Toliko je pričao o tome da će da propadne, da ima neku bolest, da mu žena ima ljubavnika i slično, I na kraju kada je sve tu, on može to da podnese i što je još veće čudo izgleda kao preporođen (naravno ako prije toga nije umro od neke od onih bolesti koje je njegov bolesni um natovario na njegov, do tada, zdrav organizam). Mozak je moćna stvarčica, ako je u pravim rukama i ako se podlegne pravim tretmanima. Ali ljudi su neprestano glupi i nesretni, a obično takvi su i vrlo uporni, što je šteta za čovječanstvo.
 
Jeste znali da je 75 % naših intelektualnih napora tek presipanje iz šupljeg u prazno.
Ako niste znali, sad znate ...
 
Ne znam što sam vam ovo ispričala, ali uglavnom ne može da škodi. A ono što ne škodi, za nešto koristi, zar ne ? 

Vi koji ulazite, ostavite svaku nadu !
http://autarkes.blogger.ba
09/08/2007 23:05